Preuzeto sa http://dvizga.blog.hr/arhiva-2006-12.html#dan13

"Gola vučica ima čudnovatu strukturu, rekla bi Vesna maestoznu, ona je majstorica kao David Lynch i Agatha Christie, sve zavrti, sve zaplete, a kroz sve provlači svoje najdublje strahove koji su rasplinuti po višestrukim alter egoima; Ana, Jelena, Helena, Buba...

Slika moderne obitelji vrti se oko heroja Davida. Šta reći nego; mrzim ga/volim ga. Bila sam ljuta kako je dobar, stvarno ga je očarala i stvarno vjerujem da šeće Zagrebom. Ne, nije on tip Hugh Granta, ne bi se naša čipkarica zatelebala u takvoga. On je kul, on je veleban, on je njezin najbolji prijatelj.

Dobro je iznijela sliku Davidove raspadnute, ali očuvane obitelji; dvoje djece u pubertetu, prijateljski nastrojeni rastavljeni roditelji. No po meni je čak išla tako daleko da je došla do apsurda roditelja Walshovih iz 90210, ma daj, pa nismo na Beverlyiju, ali dobro, možda po Tomašićevoj i na Šestinama fakat žive takvi grozdovi.
Puno je divnih prijateljstava u toj knjizi.

Patologije još više. Nastranih likova, trzalica, sviđalica, hipoteza, svega kolko oš.

Ne možeš knjigu ne čitati nadušak!

Što je još neobično, ali i tipično za sad već prepoznatljiv stil Vesne Ćuro-Tomić?

Gospodin RUKA. Ruka bilježi svakodnevne događaje kod nas i u svijetu, prepisuje iz novina i s vijesti, osvještava kontekst u kojem se sve zbiva i time još više utvrđuje sablasnu stvarnosnost radnje.
Raskrinkava zatvorena Društva književnika, pisaca, novinara. Tako im i treba.

Gornjogradska obitelj, novozagrebački par, privatna gimnazija, kulturni trendsetteri, ekološka izobrazba, sve je to dio s kojim Gola vučica vodi bitku. Sama. Gola. Pobjednica."